Živojin Pavlović

Za članak o istoimenom komunisti i novinaru vidi Živojin Pavlović (komunista). Za članak o istoimenom satiričaru i karikaturisti, pogledajte Živojin Pavlović Žikišon.

Živojin Žika Pavlović bio je jedan od najznačajnijih srpskih reditelja takozvanog crnog talasa jugoslovenskog filma, kao i eminentni književnik, slikar i profesor beogradskog univerziteta.

Život i delo

Rođen je 15. aprila 1933. godine u Šapcu. Detinjstvo je proveo u mnogim gradovima Srbije, a najviše u selu Vratarnici kod Zaječara. Sa devetnaest godina počeo je da piše o filmu i umetnosti za beogradske novine i časopise. Diplomirao je dekorativno slikarstvo na Akademiji Primenjenih umetnosti u Beogradu. Sa dvadeset pet godina režirao je svoj prvi amaterski film „Ljuba Popović“ (1958. godine). Tri godine kasnije završio je svoj prvi igrani film „Žive vode“ iz omnibusa „Kapi, vode, ratnici“ (1962). Za ovaj film, Pavlović je dobio prvu od mnogobrojnih nagrada (specijalna nagrada žirija na filmskom festivalu u Puli). A nagrada filmskih kritičara na festivalu u Katargi (1965. godine) za film „Neprijatelj“, bila je prva međunarodna nagrada koju je dobio.

U svojoj tridesetoj godini objavio je prvu zbirku pripovedaka „Krivudava reka“ (1963. godine). Njegov prvi roman, „Lutke“, objavljen je 1965. godine. Za to delo, Pavlović prima prvu od mnogobrojnih nagrada za kreativno spisateljstvo („nagrada Isidora Sekulić1967. godine).

Živojin Pavlović snimio je 15 filmova i objavio 32 knjige.

Njegovi filmovi su prepozatljivi kako po izrazu, tako i po tematici koju obrađuje. Uglavnom su to socijalne drame, sa glavnim likovima neprilagođenim društvu u kome žive i društvenim prilikama koji vladaju — filmovi sa izrazito kritičkim stavom. Nakon filma „Zaseda“ (1969. godine) bio je žestoko kritikovan od strane zvaničnih vlasti Jugoslavije, tako da je jedno vreme bio u mogućnosti da radi jedino u Sloveniji.

Retrospektive njegovih filmova organizovane su u Pezaru (1983. godine), Larošelu (1985. godine), Parizu (1986. i 1990. godine), Montpelijeu (1990. godine) i Strazburu (1991. godine).

Kao glumac, pojavljuje se samo u jednom dugometražnom igranom filmuNacionalna klasa“ reditelja Gorana Markovića, u više nego sporednoj ulozi koja traje svega nekoliko sekundi, ali i u tri kratkometražna filma svojih studenata sa „Akademije Braća Karić“ u Beogradu, na kojoj je bio redovni profesor.

Živojin Pavlović bio je redovni Profesor Fakulteta Dramskih umetnosti u Beogradu.

Kao što je to bio za života, Živojin Pavlović je (i posthumno) jedan od najplodnijih srpskih pisaca. Najubedljivija potvrda toga je (januara 2006. godine) objavljenih šest tomova njegovog „Dnevnika“ u izdanju novosadskog „Prometeja“ i beogradskog „Podijuma“. Obimom od oko 2.500 stranica, i širinom vremenskog raspona (1956-1993), ti dnevnički zapisi - naslovljeni kao „Izgnanstvo I-II“, „Ispljuvak pun krvi“ i „Diarium I-III“, prevazilaze sve što je u tom žanru kod nas do sada napisano i objavljeno. A što je posebno zanimljivo, ni sa ovih šest knjiga dnevnički opus Živojina Pavlovića još nije kompletiran pošto su, pored onih ranije objavljenih — „Belina sutra“, „Flogiston“ i „Otkucaji srca“, javnosti ostali nedostupni dnevnici ispisani posle 1993. godine. Oni tek čekaju izdavača, objedinjeni u celinu pod naslovom „Tragovi boga Marsa“.

Umro je 29. novembra 1998. godine u Beogradu.

Njegova ćerka Milena Pavlović danas je poznata srpska glumica.

Filmografija

Bibliografija

Knjige pripovedaka

    • Krivudava reka (1963, 1994)
    • Dve večeri u jesen (1967)
    • Cigansko groblje (1972)
    • Ubijao sam bikove (1985, 1988)
    • Kriške vremena (1993)
    • Blato (1999)

Knjige novela

    • Dnevnik nepoznatog (1965)
    • Vetar u suvoj travi (1976)
    • Krugovi (1993)

Knjige proze

    • Belina sutra (1984)
    • Flogiston (1989)
    • Azbuka (1990)

Romani

    • Lutke; Lutke na bunjištu (1965, 1991)
    • Kain i Avelj (1969, 1986)
    • Zadah tela (1982, 1985, 1987, 1988, 1990)
    • Oni više ne postoje (1985, 1987)
    • Zid smrti (1985, 1986, 1987)
    • Lov na tigrove (1988)
    • Raslo mi je badem drvo (1988)
    • Vašar na Svetog Aranđela (1990)
    • Trag divljači (1991)
    • Lapot (1992)
    • Biljna krv (1995)
    • Simetrija (1996)
    • Dolap (1997)

Knjige eseja

    • Film u školskim klupama (1964)
    • Đavolji film (1969, 1996)
    • O odvratnom (1972, 1982)
    • Balkanski džez (1989)
    • Davne godine (1997)

Knjige razgovora

    • Jezgro napetosti (1990)
    • Ludilo u ogledalu (1992)

Dnevnici

    • Ispljuvak pun krvi (1984. zabranjen, 1990)
    • Otkucaji (1998)
    • Dnevnici I-VI (2000)

Knjiga epistolarne proze

    • Voltin luk (sa Goranom Milašinovićem, 1996)

Nagrade

Filmske nagrade

Književne nagrade

Spoljašne veze

  • (en) reditelj Živojin Pavlović na IFBp (engl. IMDb — internet filmskoj bazi podataka)
  • p
  • r
  • u
Srebrni medvjed za najboljeg režisera
1956-1979
1980-1989
1990-1999
2000-2009
2010-2019
  • Roman Polanski (2010)
  • Ulrich Köhler (2011)
  • Christian Petzold (2012)
  • David Gordon Green (2013)
  • Richard Linklater (2014)
  • Radu Jude / Małgorzata Szumowska (2015)
  • Mia Hansen-Løve (2016)
  • Aki Kaurismäki (2017)
  • p
  • r
  • u
 SFR Jugoslavija
(1955–1990)
 Hrvatska
(1992–2024)
  • p
  • r
  • u
Dobitnici NIN-ove nagrade
1954–1992

1954. Dobrica Ćosić (Koreni)   1955. Mirko Božić (Neisplakani)   1956. Oskar Davičo (Beton i svici)   1957. Aleksandar Vučo (Mrtve javke)   1958. Branko Ćopić (Ne tuguj, bronzana stražo)   1959.   1960. Radomir Konstantinović (Izlazak)   1961. Dobrica Ćosić (Deobe)   1962. Miroslav Krleža (Zastave)   1963. Oskar Davičo (Gladi)   1964. Oskar Davičo (Tajne)   1965. Ranko Marinković (Kiklop)   1966. Meša Selimović (Derviš i smrt)   1967. Erih Koš (Mreža)   1968. Slobodan Novak (Mirisi, zlato i tamjan)   1969. Bora Ćosić (Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji)   1970. Borislav Pekić (Hodočašće Arsenija Njegovana)   1971. Miloš Crnjanski (Roman o Londonu)   1972. Danilo Kiša (Peščanik)   1973. Mihailo Lalić (Ratna sreća)   1974. Jure Franičević-Pločar (Vir)   1975. Miodrag Bulatović (Ljudi sa četiri prsta)   1976. Aleksandar Tišma (Upotreba čoveka)   1977. Petko Vojnić Purčar (Dom sve dalji)   1978. Mirko Kovač (Vrata od utrobe)   1979. Pavle Ugrinov (Zadat život)   1980. Slobodan Selenić (Prijatelji)   1981. Pavao Pavličić (Večernji akt)   1982. Antonije Isaković (Tren 2)   1983. Dragoslav Mihailović (Čizmaši)   1984. Milorad Pavić (Hazarski rečnik)   1985. Živojin Pavlović (Zid smrti)   1986. Vidosav Stevanović (Testament)   1987. Voja Čolanović (Zebnja na rasklapanje)   1988. Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke)   1989. Vojislav Lubarda (Vaznesenje)   1990. Miroslav Josić Višnjić (Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba)   1991. Milisav Savića (Hleb i strah)   1992. Živojin Pavlović (Lapot)

1993–2005

1993. Radoslav Petković (Sudbina i komentari)   1994. Vladimir Arsenijević (U potpalublju)   1995. Svetlana Velmar Janković (Bezdno)   1996. David Albahari (Mamac)   1997. Milovan Danojlić (Oslobodioci i izdajnici)   1998. Danilo Nikolić (Fajront u Grgetegu)   1999. Maksimilijan Erenrajh (Karakteristika)   2000. Goran Petrović (Sitničarnica "Kod srećne ruke")   2001. Zoran Ćirić (Hobo)   2002. Mladen Markov (Ukop oca)  2003. Vladan Matijević (Pisac iz daleka)  2004. Vladimir Tasić (Kiša i hartija)  2005. Miro Vuksanović (Semolj zemlja)

2006–2024

2006. Svetislav Basara (Uspon i pad Parkinsonove bolesti)   2007. Dragan Velikić (Ruski prozor)   2008. Vladimir Pištalo (Tesla, portret među maskama)   2009. Grozdana Olujić (Glasovi u vetru)   2010. Gordana Ćirjanić (Ono što oduvek želiš)   2011. Slobodan Tišma (Bernardijeva soba)   2012. Aleksandar Gatalica (Veliki rat)   2013. Goran Gocić (Tai)   2014. Filip David (Kuća sećanja i zaborava)   2015. Dragan Velikić (Islednik)   2016. Ivana Dimić (Arzamas)   2017. Dejan Atanacković (Luzitanija)   2018. Vladimir Tabašević (Zabluda Svetog Sebastijana)   2019. Saša Ilić (Pas i kontrabas)   2020. Svetislav Basara (Kontraendorfin)   2021. Milena Marković (Deca)   2022. Danica Vukićević (Unutrašnje more)   2023. Stevo Grabovac (Poslije zabave)

a Odbio nagradu.
Normativna kontrola Uredi na Wikidati