Markantun de Dominis
| Markantun de Dominis | |
|---|---|
 | |
| Rođen | 1560. Rab |
| Umro | 8. rujna 1624. Rim |
| Titula | splitski nadbiskup |
| Služba | 1602.-1616. |
| Sređivanje infokutija | |
Markantun de Dominis (hrv. Marko Antun Domnianić[1][2], Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.), hrvatski isusovac, matematičar, fizičar i filozof. Bio je senjski biskup (1600.-1602.), splitski nadbiskup i primas Dalmacije i cijele Hrvatske (1602.-1616.).[3]
Životopis
Rodom je od plemićke obitelji Dominis s otoka Raba, koja po predaji potječe od krčkih knezova Frankapana. Nakon školovanja u isusovačkim kolegijima u Italiji, predavao je retoriku, logiku, filozofiju, matematiku i prirodopis u Bresci i Padovi.[4]
Godine 1596. istupio je iz isusovačkog reda i postao upravitelj senjske biskupije, da bi četiri godine kasnije imenovan njenim biskupom. U Senju se zadržao dvije godine, da bi ga 15. studenog 1602. godine papa Klement VIII. imenovao splitskim nadbiskupom. U Splitu je napisao životno djelo De republica ecclesiastica u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovo ujedinjenje što ga čini pretečom ekumenizma.[4]
U periodu 1604.-1607. boravio je u Rimu i Veneciji, a potom se vraća u Split gdje piše traktat De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, objavljen u Veneciji 1611. godine. Godine 1615. sukobio se s klerom i drugim biskupima, nakon čega je otišao u Veneciju i odrekao se titule splitskog nadbiskupa (1616.). U Heidelbergu objavio je žestoku kritiku Katoličke Crkve. Iz Njemačke odlazi u Englesku, gdje mu je u Cambridgeu dodijeljen doktorat teologije čime je postao prvi Hrvat koji je na nekom engleskom sveučilištu dobio tu titulu.[4]
U Londonu je 1617. godine objavio prvi svezak knjige De republica ecclesiastica koja uskoro potom dolazi na Index Librorum Prohibitorum. Iste godine držao je predavanja u Oxfordu i Cambridgeu.
Godine 1622., nakon izbora pape Grgura XV. napustio je London i preko Bruxellesa vratio se u Rim. Dvije godine kasnije došao je u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te zatočen u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću.[3] Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. godine.
2014. godine, 12. siječnja, Markantun je od strane Starokatoličke Crkve (točnije Svjetskog Koncila narodnih starokatoličkih Crkava, koji je odvojen od Utrechtske Unije) oglašen rehabilitiranim, po postupku koji je vodio ovlašteni biskup tog Koncila, mons. dr. Leonardo Beg (Starokatolički generalni vikarijat Sv. Metoda - Rab, RH). O tome su izvijestili i određeni elektronički mediji.
Znanstveni doprinos
U 16. stoljeću pokusima je istraživao disperziju bijele svjetlosti i na taj način tumačio pojavu duge. U djelu Euripus seu de fluxu et reflexu maris sententia (1624.) objašnjava da je uzrok plimi i oseki mora utjecaj Sunca i Mjeseca na morske vode.[4] Početkom 18. stoljeća, Newton u svom djelu Optics (1704.) odaje priznanje Dominisu za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.
Bilješke
- ↑ Tudjina, Vesna, Ime, prezime i godina rođenja M. A. de Dominisa, u Senjski zbornik 33, 45-50 (2006.)
- ↑ HKV
- ↑ 3,0 3,1 „Markantun de Dominis - amoic.hr”. Arhivirano iz originala na datum 2011-12-11. Pristupljeno 2013-09-20.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
Literatura
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., Pro Leksis, Zagreb, 2005.
Vanjske poveznice
Markantun de Dominis na Wikimedijinoj ostavi
- Markantun de Dominis - amoic.hr Arhivirano 2011-12-11 na Wayback Machine-u
- Starokatolički Generalni vikarijat Sv. Metoda - Rab
| Prethodnik: | Splitsko-makarska nadbiskupija | Nasljednik: |
| Ivan Dominik Foconio (1575.-1602.) | Sforza Ponzoni (1616.-1640.) |
- p
- r
- u
(Nad)biskupi salonitanski, splitski, makarski i splitsko-makarski
biskupi
Sv. Venancije (250.-257.) • Sv. Dujam (284.-304.) • Prim (305.-325.) • Maksim I. (326.-346.) • Leontije (365.-381.) • Gajan (381.-391.) • Simferij (391.-405.) • Hezihij (405.-426.) • Pashazij (426.-443.) • Cezarij (443.-460.) • Justin (460.-473.) • Glicerije (474.-480.) • Honorije I. (481.-505.) • Januarije (505.-510.) • Stjepan (510.-527.) • Honorije II. (528.-547.) • Fortinijan (547.-554.) • Petar (554.-562.) • Probin (562.-566.) • Natalij (582.-592.) • Maksim II. (596.-610.) • Teodor (610.-614.)
biskupi
Stjepan (oko 533.) • • • Valentin (1320.-1367.) • Ivan I. (1367.-1369.) • Jakov (1369.-1389.) • Ivan II. (1389.-1445.) • Franjo (1445.-1472.) • Andrija (1472.-?) • • • Bartul Kačić-Žarković (1615.-1645.) • Petar Kačić-Šilje (1646.-1660.) • Marijan Lišnjić (1664.-1686.) • Nikola Bjanković (1698.-1730.) • Stjepan Blašković (1731.-1776.) • Fabijan Blašković (1777.-1819.)
Ivan I. Ravenjanin (7. st.) • Petar I. (?) • Marijan (?) • Martin I. (?) • Leon (?) • Petar II. Splićanin (840.-860.) • Justin (860.-876.) • Marin (881.-886.) • Teodozije Ninski (887.-890.) • Petar III. Splićanin (893.-912.) • Ivan II. (914.-925.)
nadbiskupi
i metropoliti
Ivan II. (925.-928.) • Januarije II. (?) • Frontinijan (?) • Martin II. (970.-1000.) • Pavao (1015.-1030.) • Martin III. (1030.) • Dobralj (1030.-1050.) • Ivan IV. (1050.-1059.) • Lovro Dalmatinac (1059.-1099.) • Krescencije Rimljanin (1100.-1114.) • Manasses (1112.) • Grgur (1135.) • Gandino Splićanin (1136.-1158.) • Absalom (1159.-1161.) • Petar VI. (1161.-1165.) • Albert kardinal de Morra (1166.) • Gerardo Veronski (1167.-1175.) • sv. Rajnerije mučenik (1175.-1180.) • Petar VII. Ugrin (1185.-1187.) • Petar VIII. (1188.-1196.) • Bernard I. iz Perugie (1198.-1217.) • Slavić (1217.-1219.) • Guncel (1221.-1242.) • Stjepan (II.) Babonić, bl. (1242.-1243.) • Toma Arhiđakon Splićanin (1243.-1244.) • Hugrin (1245.-1248.) • Ivan V., bp (1248.) • Rogerije iz Apulije (1249.-1266.) • Ivan VI. (1266.-1294.) • Jakob Arhiđakon (1294.-1297.) • Petar IX. (1297.-1324.) • Belijan (1324.-1328.) • Dominik Luccari Splićanin (1328.-1348.) • bl. Peregrin Saksonac (1348.) • Hugolin Branca (1349.-1388.) • Andrija I. Gualdo (1388.-1402.) • Marin a Cutheis (1402.) • Peregrin od Aragonije (1403.) • Dujam II. de Judicibus Splićanin (1407.-1420.) • Petar X. Dišković (1413.-1426.) • Franjo Malipiero (1427.-1428.) • Bartol I. kardinal Zabarella (1428.-1439.) • Jacobino Badoero (1439.-1451.) • Lovre II. Zanne (1452.-1473.) • Petar Riario (1473.-1474.) • Ivan VII. Zanetin (1474.-1476.) • Petar XI. kardinal Foscari (1476.-1479.) • Bartol II. Averoldo (1479.-1503.) • Bernard II. Zanne (1503.-1514.) • Andrija II. Cornello (1527.-1536.) • Marko Cornello (1536.) • Alojzije Michieli (1566.-1575.) • Ivan Dominik Marcot (1575.-1602.) • Markantun de Dominis (1602.-1616.) • Sforza Ponzoni (1616.-1640.) • Leonard Bondumier (1641.-1667/8.) • Bonifacije Albani (1668.-1678.) • Stjepan I. Cosmi (1678.-1708.) • Stjepan II. Cupilli (1708.-1720.) • Ivan Krstitelj Laghi (1720.-1730.) • Antun Kadčić (1730.-1746.) • Pacifik Bizza (1746.-1756.) • Nikola Dinarić (1756.-1765.) • Ivan Luka de Garagnin (1765.-1784.) • Lelije de Cippiko (1784.-1807.)
biskupi
Pavao Klement Miošić (1829.-1837.) • Fr. Benigno Albartini, bp (1839.) • Josip Godeassi (1840.-1843.) • Alojzije Marija Pini (1840.-1865.) • Marko Kalogjera (1866.-1888.) • Filip Frano Nakić (1889.-1910.) • Antun Đivoje (1911.-1917.) • Juraj Carić (1918.-1921.) • Kvirin Klement Bonefačić (1923.-1954.) • Frane Franić (1954.-1969.)
nadbiskupi
Frane Franić (1969.-1988.) • Ante Jurić (1988.-2000.) • Marin Barišić (2000.-2022.) • Dražen Kutleša (2022.-)
